nedjelja, 29. prosinca 2019.

Recenzija: Sofia Lundberg: Crveni adresar

  
“Tako mnogo imena susretnemo tijekom života. Koja ti kidaju srca i diraju te do suza. Koja postaju ljubljenima ili neprijateljima. Katkad listam svoj adresar. To je zemljovid mojeg života.”

(Sofia Lundberg: Crveni adresar)





Sofia Lundberg Švedsku je u trenu osvojila svojim romanom prvijencem

Crveni adresar.

Priča o spletu prošlosti i sadašnosti otad se sa sjevera proširila na jug, istok i zapad te nastavila osvajati srca čitatelja u svakom kutku svijeta.

Roman je na Interliberu zablistao na policama Mozaik knjige i otad mami i hrvatske čitatelje.




Stara i bolesna, daleko od jedine obitelji, Doris lista svoj crveni adresar. Dobila ga je od oca za deseti rođendan, davnih dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, dok je svijet još izgledao drugačije.

Adresar je ispunjen imenima. Imenima koja su nekad pripadala ljudima, ljudima koji su danas samo uspomene. Te uspomene njezin su život.

Kako bi njih i sebe sačuvala od zaborava, Doris počinje pisati priču koju će ostaviti u nasljeđe rođakinji Jenny.

Priča je to o ratu, odrastanju i napuštanju.

No u adresaru se krije i jedno posebno ime, ime njezine jedine ljubavi.






“Ima nešto u tim izgubljenim ljubavima.”


Ovo je potpuno drugačija knjiga o ljubavi. Ovo je, više od svega, knjiga o životu. Čudno je i čudnovato kako se sve priče uvijek nekako svedu na to: život i ljubav. Život u ljubavi. Životnu ljubav.


“Nitko nije umro od nekoliko ožiljaka. Bolje ih je imati na koži nego na duši.”


Doris je odrastala u skromnoj obitelji u Švedskoj, gdje je živjela u sretnoj obitelji. Unatoč tome što nisu imali puno, imali su dovoljno za pristojan život, dovoljno da Doris i njezinoj sestri omoguće normalno odrastanje. S gledišta odrasle, iskustvom potkovane žene, Doris priča priču koja se pretvorila u njezin život. Ona počinje nakon tragedije koja je odnjela njezinog oca.


“On je bio velik čovjek, moj otac. Ne fizički. Uopće ne. ali njegove su misli bile vrlo velike, prevelike za život koji je vodio.”


“Majčine riječi postale su mi nit vodilja u životu. Davale su mi snagu i odvažnost koje su mi bile potrebne. Dovoljno snage da mogu prevladati sve teškoće na koje ću naići. Na koje nailazimo svi mi tijekom života.”



Nakon njegove smrti, Dorisina majka otpravlja ju u svijet. Kao starija kćer morala se sama brinuti za sebe, pa uz nekoliko osnovnih potrepština i jedan mali crveni adresar, Doris biva poslana da radi kao pomoćnica jednoj bogatoj ženi. Kao zbunjeno i bespomoćno dijete, mora trpjeti i prihvaćati odluke odraslih ljudi koji joj kroje sudbinu, no Doris to odvede daleko, puno dalje nego što bi ikada mogla zamisliti.



“Ljepota je najveća manipulacija koja postoji, a mi smo ju učile koristiti. Našminkane i odjevene z prekrasne haljine ispravile bismo leđa i uživale u moći koju nam je davala naša ljepota. Lijepu osobu svi slušaju, dive joj se. To sam shvatila tek kasnije u životu, kad mi koža više nije bila onako zategnuta i kad mi je kosa posijedila. Kad ljudi više nisu gledali u mene dok bih ulazila u prostoriju. Taj dan dođe. Svima.”



Doris svoje adolescenske godine provodi okružena ljudima koje za nju nije briga, no dobro joj ide. Brine sama o sebi, a postiže uspjeh. Unatoč tragedijama koje i dalje doživljava, uspjeva držati glavu nad vodom, pa čak i zaljubiti se.



Čitajući njezinu priču, Jenny prati putovanje svoje tete, iz godine u godinu, iz iskustva u iskustvo. Doris oslikava pejzaže svog života, oplakane suzama, obasjane veseljem i potkovane upornošću jedne obične žene.

I na kraju, dok leži na umoru svoje bolničke postelje, Doris otkriva svoj najveći strah i najveću slabost: ljubav prema muškarcu kojeg je izgubila u mladosti, a kojega još voli. Muškarca kojeg je godinama tražila, a nikad nije pronašla. 




Crveni adresar priča je o dvije žene koje razumiju bezvremensku snagu ljubavi. Iz Dorisinih zapisa isijavaju bol, sjeta i nostalgija, nemoć i okajanje. No oni odišu svagom i odlučnošću naizgled bespomoćne žene. Žene koja ne posustaje, a svoj zadnji dah koristi kako bi pokazala kako se ispravno voli.

Jenny je, suočena s pogreškama koje je njezina teta činila, i svjesna nebrojenih načina na koje je činila dobro, odlučna u namjeri da joj posljednje dane na Zemlji učini lakšima. Ispravlja grešku sudbine i životu jedne starice pomaže pronaći mir. I ljubav. Sva imena ispisana u adresaru, svi životi, sva događanja, cijeli Dorisin život, tada napokon dobivaju smisao.



“Želim ti dovoljno svega. Dovoljno sunca koje će donijeti svjetlost tvojim danima, dovoljno kiše, da znaš cijeniti sunce, dovoljno sreće koja će ti osnažiti dušu, dovoljno boli da možeš uživati u malim životnim radostima, i dovoljno susreta da možeš bolje preboljeti rastanke.“





Ako slučajno negdje iI vi skrivate svoj crveni adresar ispunjen imenima dragih vam prijatelja ili pročitanih knjiga, svakako u njega morate upisati i ime ove autorice. Ako ne danas, onda možda iduće godine. Želim vam da ju dočekate puni nade u bolju budućnost i ispunjeni dobrim sjećanima na sva prošla veselja.
Sretna vam 2020.!

***
CRVENI ADRESAR NA GOODREADSU

SLUŽBENA WEB STRANICA AUTORICE

KUPI KNJIGU OVDJE










Nema komentara:

Objavi komentar