srijeda, 3. prosinca 2014.

Jane Johnson: Deseti dar

Ovo je priča o dvije žene koje spaja ista strast, a dijele ih stoljeća. 

Juliju Lovat ostavlja ljubavnik, koji je ujedno i suprug njezine najbolje prijateljice. Pritom joj ostavlja dar- nekoliko stoljeća staru knjigu o vezenju- njezinom hobiju i životnoj radosti. Julia se u svojoj patnji i pokajanju zbog vlastitih grijeha- za koje ne samo da ih je bila svjesna, nego ih je godinama potiskivala znajući da će jednom doći na naplatu- upušta u otkrivanje tajne zagonetne knjige za koju je otkrila da je pisana ženkom rukom, a ona ju odvede dalje nego što je ikada očekivala da bi se mogla naći, i na svom fizičkom i emocionalnom putovanju do izlječenja duše.





Catherine Anne Tregenna živi, ili je živjela, puna četiri stoljeća prije Julije. Njezina priča počinje 1625. s prvim zapisom u knjižici Vezilyna dika koju je dobila od svog rođaka Roberta da u nju bilježi uzorke veza kojim se bavila. Cat je od tog dana, na svakom praznom komadiću papira i oko sličica, marljivo opisivala fragmente svog života- vodila je dnevnik koji će skinuti prašinu s dijela povijesti koji je bio potpuno zaboravljen.
Cat je namjeravala postati vezilja majstorica i pristupiti cehu, ali u tome ju je sprečavala ne samo njezina okolina već i njezin spol- u ceh se primaju samo muškarci, a žene su te koje rade pod njihovom palicom, jer kao što jedan od likova zgodno kaže, a ja da skratim njegovu priču: žene nisu sposobne apstraktno misliti pa trebaju muškarca da ih vodi.
Cat svoj život odluči primiti u svoje ruke i suprotstaviti se sudbini koja joj je nametnuta. Ona je odlučna otići iz kornvelske zabiti i živjeti tamo "gdje se nadarene i ambicione žene prisilno ne ograničuju na uporabu metle, krpanje i hranjenje pilića". Igrom sudbine, Cat se želja ostvari, ali ne na način koji se nadala. Nju i još tridesetoricu sugrađana iz crkve otmu turski gusari, čime postaje ni manje ni više nego robinja.

U isto vrijeme, čitajući njezinu priču i nakon tragedije u njenoj obitelji, Julia odluči krenuti Catinim stopima i odlazi u Maroko u potrazi za krajem njezine priče.


Vjerojatno najzanimljiviji detalji ovog romana su uporne sličnosti između Cat i Julije. Ljudi koji ih okružuju kao da su iste osobe koje je odgojilo drugačije vrijeme. Ljubavni problemi u kojima se obje žene nađu, s druge strane, potpuno su drugačiji, ali i toliko slični. Univerzalni su i više od svega nam dokazuju da se ljubav ponekad nalazi na mjestima na kojima je nikada ne bismo tražili. Nema ovdje ni traga romantičnim, idealiziranim junacima. Sve se svodi na žive ljude od krvi i mesa, na greške koje činimo da bismo ispunili praznine u sebi, na naočigled neoprostive grijehe naših bližnjih koje ne samo da dopuštamo, nego i potičemo zatvaranjem očiju pred stvarnošću. 
Julijin lik je lik žene koja svakog dana iznova iznevjeri prijateljicu, ali ne možemo ju osuđivati jer je život jednostavno previše nepredvidljiv da nas ne iznenadi, a na svaki događaj se može gledati s više gledišta.
Cat pak, ne vara nikoga, ali svojim odbijanjem zadaje možda isto toliko teške udarce.

Na kraju se moramo zapitati: bi li se povijest odvijala istim redoslijedom da se Cat nije odbijala pokoriti sudbini koju su joj zacrtali drugi? Bi li se ta povijest ikada otkrila da je Julia odbijala pokrenuti svoj život ispočetka?




Prednost ovog romana počiva najprije u povijesnoj podlozi. U romanu ritmičkim koracima dobivamo podatke koji nas smještaju u mjesto i vrijeme, daju povijesni pregled nekadašnjih događaja i bogatim (ali ne i napornim) opisima oživljavaju sliku nekadašnjeg vremena. Tmurnu sliku engleskih obala potpuno zasjenjuje bogatstvo islamskog svijeta koji si u to vrijeme uzima zamaha na dva kontinenta. Iscrpno je opisan pojam piratstva i gusarstva u tadašnjoj političkoj situaciji, a na kraju knjige nudi se sistematiziran pregled svih bitnih detalja na koje je autorica naišla prilikom istraživanja.
jedna od najzanimljivijih sitnica u knjizi bila je usporedba vrijednosti žene: praveći se da je plemenitog roda, Cat je (nenamjerno) postigla da joj cijenu otkupnine podignu na 800 funti, dok joj je u Kornwelu cjelogodišnja plaća iznosila 4 funte, od čega su se još odbijali troškovi za stanovanje i hranu.

Kako to uvijek biva, nađe se i pokoja zamjerka, a ovaj puta se radi o izostavljanju prijevoda s francuskog jezika. Nije ovo prvi roman u kojemu nailazim na taj problem, ali sada koristim priliku za komentar. 
Nije li prevoditelj dužan prevesti cijelu knjigu ako se već primi posla? Nitko ne očekuje da zna svaki jezik na koji bi se u romanu moglo naići, ali zar nitko isto tako ne razmišlja o tome da čitatelju ponekad razumijevanje cijelog djela ovisi o tih nekoliko rečenica za koje on nije mogao zamoliti nekog kolegu za pomoć?


I na kraju, ako ste (ne)zadovoljni romanom svakako potražite i druge naslove iste autorice, a ponešto o njima možete naći i ovdje. I ne zaboravite komentirati! :D


A do sljedećeg tjedna pozdravlja  vas


                      Rose




Nema komentara:

Objavi komentar