četvrtak, 5. ožujka 2015.

Recenzija: Cate Tiernan: Immortal Beloved series

Nisam imala pojma što očekivati s ovim serijalom. Ne sjećam se čak ni gdje sam čula za autoricu, niti kako sam od svih njezinih romana izabrala baš ove.

Očigledno im je bilo suđeno da podnesu moju kritiku :D

Nakon ovakvog uvoda, sigurno se pitate kamo ja to ciljam. :P

Nastasya je besmrtnik. Ovo je 449 godina njezina života i prva u kojoj se nešto u cijelom tom postojanju počelo događati. Vatreno krštenje biva napad njezinog najboljeg i stoljetnog prijatelja Innocencia (pazite ironiju u imenu :D)na nevinog taksista, kojemu ovaj magijom slama kralješnicu samo zato jer je, evo , ljut.

To je sve što Nastasya može podnijeti i zato u tajnosti pakira kofere i zaputi se iz Britanije u SAD, ženi po imenu River, koju je upoznala davno i sasvim slučajno i koja joj je ponudila utočište ako se ikada poželi promijeniti.





Ne zakorači doslovno ni na prag Riverine kuće, a već upoznaje najsavršenijeg muškarca na svijetu. Kao i ona, Reyn se nalazi na maloj zabačenoj farmi u Massachusettsu da se promijeni, prihvati sebe i pomiri sa životom koji je vodio i prihvati onaj koji želi voditi.
Okružena učiteljima/filozofima koji ih uče dobroj magiji, opasnostima koje kao da je slijede u koraku i vlastitom osobnom paklu koji proživljava, Nastasya pokušava pronaći razlog za život nakon što sama sebe uvjeri da nema oprosta za njezine grijehe iz dugog i mučnog života i praktički beskorisne prošlosti.

Ako se još uvijek pitate kamo ciljam, moram vam reći da meta ne želi da ju pogodim.
            (...trenutak dramatične tišine...)

Trebalo mi je tjedan dana da počnem pisati ovu recenziju jer nisam znala dal' da počnem od kraja ili početka, gore ili dolje...

Dean shares my confused emotions :P

Radi se o tome da bih se napokon htjela odlučiti sviđa li mi se ovaj serijal uopće ili ne. Moram priznati da sam ovaj put naišla na više minusa nego pluseva, a nekako mi je uvijek žao kad nečiji sud moram ocjeniti kao "nedovoljnim" za zadovoljavanje mojih nepoštenih i subjektivnih kriterija.

Zato se barem u tom svom subjektivnom ocjenjivanju pokušavam držati neke objektivnosti u obliku objašnjenja tih "mana". 

Pa krenimo po redu...

1. Obzirom na dug život naše protagonistkinje i ostalih likova, autorica je inzistirala na flashbackovima i slikama iz prošlosti koje su rezultirale nekim događajem/emocijom u sadašnjosti. To je nešto normalno i skokovi u pripovijedanju su ponekad nužni i zabavni- ali ne ovaj puta: po mom mišljenju ih je previše, a nisu ni toliko upečatljivi da biste mogli reći ahaaaa, a zato je ona ofarbala kosu u rozo! Brzo dosade, a nikako ih se riješiti.

2. Likovi? Plitki. 
Da, pozadina im je dobro osmišljena, ali iz predstavljenih dijaloga ne može se zaključiti tko zapravo govori. Nema humora, nema distinktivnih obilježja u načinu govora i jedino što razlikuje pojedine likove su mudrosni biseri koje učitelji sipaju, a učenici prosvjeteljno prihvaćaju.
Lik Reyna, kao glavnog muškog protagonista je opća sramota (evo, krenulo me!). Najljepši na svijetu, snažan, markantan, mračan i tajanstven. Pritišću ga grijesi iz prošlosti i veza koju dijeli s Nastasyom, a u svemu tome je prilično šutljiv- prije ekstremno šutljiv. Da ispisujem sve što je taj lik progovorio u tri knjige, ne bih ispunila ni pola stranice bilježnice A5 formata. 
Što se vanjskog izgleda tiče? Nastasya izgleda kao da ju je voda donijela i prije nego što bude prisiljena nositi čizme i gaziti u gov...blato, ali kad se nađe u običnim trapericama, naravno da joj fali markirana odjeća. Što je pisac htio reći?

3. Veze među likovima.
Ajmo se usredotočiti na one trenutne, zanemarimo malo prošlost...


Ne, čekajte, ipak ću prvo nabrojiti neke pozitivne strane da bude malo jasnije!

1. Izvrsna podloga. Zanimljiva ideja i background likova (njihovih početaka u životu i prvih godina postojanja) . 

2. Očigledno naglašavanje tamne strane besmrtništva: zabluda da su svemogući samo zato jer ih je teško ubiti, potpuna apatija prema svima oko sebe, gubitak volje za životom jer imaju dovoljno vremena za sve, osjećaj manje vrijednosti jer su jednom u životu bili ubojice/agresori/mučitelji...Napokon netko tko ne slavi vječni život i čiji likovi motivirano ne preskaču životne prepreke u iščekivanju da sljedeći dan bude još zanimljiviji (ali možda je to baš zato jer se prepuštaju samonametnutoj monotoniji- pa neće im netko drugi tražiti smisao života!)

3. Jednostavan pristup koji učitelji imaju životu, sitnice kojima se trebamo posvetiti, svjesnost da je život u ovom trenu jedini na kojeg sigurno možemo utjecati- nada u bolje sutra kojemu nas vode mali koraci. Dobro u nama nije urođena karakteristika, sami ga biramo iz minute u minutu.


Da se sada vratim na onaj negativan broj 3- na temelju ovih tamnih strana besmrtništva, očaja, niskog samopouzdanja i sumnji, građena je gotovo cijela radnja. Za njezinu vezu s Reynom imam reći dvije stvari: prva- dajte se prestanite gledati i izbjegavati jer umjesto napetosti potpomažete dosadi, i druga- nije da nismo očekivali ovakav završetak, ali potpuna promjena karaktera između zadnjeg poglavlja i epiloga je neoprostiva.


Mislim da ću ovdje završiti s nabrajanjem, ali svakako bih mogla nastaviti pisati. Razlog zbog kojeg su mi negativne kritike uvijek toliko opširnije i detaljnije već sam objasnila, ali nikakva empatija prema autoru kao profesionalcu me neće spriječiti da dam svoje mišljenje. 

Nije da mi je serijal grozan, stvarno nije. Ali preko ovih propusta nikako ne mogu priječi i uništavaju mi priču koja je mogla biti savršena. Žao mi je toga pa sam razočarana. 

Na kvantitativnoj ljestvici serijal bi zaslužio ocjenu dovoljan, ali obzirom da nikada ne ocjenjujem knjige na taj način, reći ću da je moglo biti puno, puno bolje.


Hvala vam na živcima i strpljenju i nikako ne dajte da vas moja razmišljanja pokolebaju u čitanju! Rado bih čula vaše dojmove ako se ikada upustite u čitanje.


Do sljedećeg čitanja, puno pozdrava od


                        Rose




Nema komentara:

Objavi komentar