četvrtak, 5. svibnja 2016.

Review/recenzija: Ally Condie: Matched/Spojeni



Wow, this book was actually written in 2010, and it does have two sequels, but the reason I'm reviewing it today is that it has recently been translated to Croatian. If you have already read it (or the whole trilogy), be sure to let us know how do you feel about it.

So, to finally start with the good thing. The novel Matched is the first one in Matched trilogy by  Ally Condie. It's followed by novels Crossed and Reached, which I personally intend to read and review ASAP.





Cassia is about to be Matched with the man she would one day start a family with. The Society has run many tests to determine that one perfect man for her, and she feels ready to start her new life. 
But then something unexpected and outrageous happens: the screen that was supposed to show the face of her future husband, for some unknown reason, shows two men!
How is that possible? How could the Society make such a unforgivable mistake? The Society always makes everything right. There are no chances. There is no maybe. Every decision is a result of multiple tests, observation and mathematical calculations. Nothing is left to fate and everything's certain. They even know the exact day of somebody's dead. 
So how is it that this one time the Society made a mistake so great, that it has to stay a secret? 
As Cassia tries to wrap her head around everything that has happened, her grandfather leaves her with a few words that will change her life and possibly affect the future of the whole Society: it's good to wonder.
Soon Cassia will realize that to question means to disobey, and to disobey is to break the law. And nobody breaks the law.


In this version of a dystopian reality, people have no choice whatsoever. The scariest thing about that is that they don't even understand the meaning of the choice itself. Here everything is predetermined and people have no need to ever think about if the things they do are right. As the matter of fact, they don't need to think at all. Their only obligation is to follow the rules. Robots much?
How disturbing is that?
Can you imagine a world where people are so brainwashed they don't even known somebody's been playing with their minds?  
It scares the hell out of me!





I have been thinking a great deal about how to describe the emotion this novel inspires in me and was trying to find a good way to explain why. The thing is, I almost gave up on dystopian novels. I was a big fan of Hunger Games and Divergent, but I'm sad to admit that in both cases, I loved the movies more than books. But what had me quit on this genre was the Legend trilogy by Marie Lu. OMG, was that a disaster! I was trying so much to go past all of her descriptions, but I just couldn't. I finally gave up after the second book, and never have I felt better. 

However, back to the track, after deciding to give Matched a chance I was sooooo surprised. And positively so!  Ally Condie mastered the rule show, do not tell! Every aspect of the Society the author wanted to show us, she managed to do through Cassia's actions. 
There are no descriptions like "we were walking through the hallways, surrounded by the black, metallic walls that were just a small part of what I've known to be a massive concrete building framed with even thicker walls"  (this is an example of the sentence I usually find in this kind of books). After three lines of babbling about wall colors, I get the strong urge to close the book and never open it again. In dystopian genre, this kind of descriptions appear very often, because the whole setting is different and it's natural for the author to want to evoke the right image in our minds.

But Condie does it better! She gives her descriptions a purpose, and she never makes them a purpose. This is me paraphrasing again, but this time they were Condie's words: "We got out of the house and saw big machines taking down the trees in our street. They said they had to take them down because the street should look perfect and some of those trees were too tall, some were too small. They weren't what Society wants them to be so they had to be killed. But we knew it was never about the trees. This was a warning.To my mother. To me." So you see, she lets us know how Cassie's street looks like, but does not make that description the point. It only uses it to emphasize that the people will be killed the same way the trees have been, if they don't obey. 

Of course, there are other great attributes this book has, but I decided to focus on the one that for me was the most important one. I had to stop somewhere :P If you have any questions about the rest of them, I would love to discuss them with you so let me know.

You may say I'm overreacting and that this one thing can't make me love or hate certain genre. 
Yes, it can. 
It proves it can be done differently and by doing it so, this author managed to make me love her novel more than I loved Hunger Games and Divergent combined. I can't wait to see how Cassie's story is going to continue and how will her choices make the difference and leave a mark on whole Society.


Feel free to comment and let us know what you think Cassie's future will look like.


Rose :*







Prije pisanja ovog posta dvoumila sam se hoću li krenuti s pojedinačnom recenzijom svakog nastavka ili pročitati cijelu trilogiju pa skresati sve u jedan tekst. Onda sam se prije nekih sat vremena našla kako mahnito tipkam sve što mi je bilo na umu, tako da izgleda da je tu odluku donijela neka viša sila umjesto mene. Netko gore vas voli. 

Pa krenimo onda. Roman Spojeni je prvi i jedini do sada prevedeni nastavak serijala Matched autorice Ally Condie. Iza njega objavljena su još dva nastavka, Crossed  i Reached, koje jedva čekam pročitati.




Cassia s velikim iščekivanjem očekuje svoju ceremoniju Spajanja, jer je napokon došao trenutak da je Društvo spoji s mladićem s kojim bi jednog dana mogla zasnovati obitelj. Ali kada dođe vrijeme da otvori karticu s njegovim podacima, na zaslonu se pojavi ime njezina Spoja, ali i još jednog mladića. Je li to neka greška? Nitko nikada nema dva Spoja!
Ali da je Društvo pogriješilo čini se još nevjerojatnijom i neoprostivijom mogućnošću. Društvo nikada ne griješi! Ne postoje mogućnosti. Ne postoji možda. Svaka odluka rezultat je višekratnih testiranja, proučavanja i matematičkih izračuna. U Društvu ništa nije prepušteno sudbini jer je Društvo to koje odlučuje o svakom aspektu ljudskog života. 
Kako je moguće da je Društvo moglo donijeti odluku koja se protivi njihovim vlastitim pravilima?
Dok se Cassia pokušava prilagoditi nemiloj situaciji u kojoj se našla, njen djed je ostavlja s tvrdnjom koja će definitivno promijeniti njezin život, ali mogla bi do ruba propasti dovesti i cijelo društvo:"Dobro se ponekad zapitati."
Cassia će ubrzo postati jasno kakvo značenje stoji iza tih djedovih riječi, kada shvati da preispitivanje znači neposlušnost Društvu, a neposlušnost je kršenje zakona. Ali u Društvu se zakon nikada ne krši. 


U ovoj verziji distopijske stvarnosti, ljudi žive unaprijed određene živote s nepostojećom mogućnošću izbora. Zapravo, ono što priču čini zaista potresnom je njihova nemogućnost poimanja tog pojma. U Društvu je sve unaprijed određeno pa ljudi nemaju potrebe razmišljati o svojim postupcima jer su im oni naređeni od strane onih koje se beskompromisno sluša.
Meni to zvuči kao da su u neku ruku pomalo robotizirani, a to mi je bome prilično uznemiravajuće.
Možete li uopće zamisliti realnost u kojoj je ljudima toliko ispran mozak da su već i zaboravili kako im je netko zapravo i čačkao po njemu.
Iskreno, mene to plaši.



Dugo sam razmišljala na koji način objasniti dojam koji ova knjiga na mene ostavlja iz tog razloga što sam zapravo skoro odustala od žanra distopijskih romana. Veliki sam obožavatelj Igra gladi i Različite, ali sa žaljenjem moram priznati da su me u oba slučajeva filmovi oduševili puno više od knjiga. Ali romani koji su bili kap koja je prelila čašu su definitivno oni iz serijala Legenda, Marie Lu. Ljudi moji, to je bila totalka. Žena me ubila u pojam svojim opisima i koliko god se trudila i ustrajala u čitanju, najsretnija sam bila kada sam napokon odustala. 


Ipak, nakon što sam se usudila Spojenima dati šansu, priznajem da sam ostala ugodno iznenađena. Možda čak da kažem oduševljena. Ally Condie uspjela je do temelja usavršiti autorsko pravilo pokaži, nemoj ispričati. Radi se o tome da je svaki aspekt Društva, na koji nam je htjela obratiti pozarnost, Ally opisala kroz Cassine postupke. Jesu li vam poznati opisi poput: "prolazili smo beskrajnim hodnicima, okruženi tamnim, metalnim zidovima, koji su, kao što sam sada iz iskustva znala, bili samo maleni dio onoga što je bila ogromna betonska građevina, omeđena još debljim zaštitnim zidovima."? To je zato jer na njih nailazimo posvuda i na prvu vam sigurno uopće nije jasno što u njima ima spornoga i zašto ih sada spominjem. Ja, recimo, nakon tri reda opisivanja nekakvih tamo zidova dobijem poriv da zatvorim knjigu i stanem torturi na kraj. Da se razumijemo, opisi su u distopijskim romanima potrebni jer je okolina često drugačija od naše i autor nekako mora tu različitost dočarati.

Radi se o tome na koji način Ally opisuje. Ono što ona radi je da tim opisima daje svrhu, a ne čini ih svrhom samima po sebi. Uzmimo, na primjer sljedeći odlomak: "Javori su počeli predstavljati veliki problem. Lišće ujesen pravi previše nereda. Ne rastu jednolično. Naš je, naprimjer, previsok. Emin je ostao premalen. A neke od njih su napale bolesti, zato ih sve treba posjeći."(...)Otac čvrsto zagrli majku. On ne voli drveće onako kako ga ona voli, no volio je ostale stvari koje su uništene pa je razumije. Moja majka voli biljke; moj otac voli povijest stvari. Oni vole jedno drugo. A ja volim njih oboje. Neću povrijediti samo sebe, Kya i Xandera počinim li Prekršaj. Povrijedit ću sve ostale koje volim. "To je upozorenje", kaže majka, gotovo u sebi." (str.165) Ovdje je očigledno poanta u tome da Društvo na primjeru "nesavršene" prirode ljudima pokazuje njihovu vlastitu crnu sudbinu ako odluče biti "nesavršeni", to jest, neposlušni, a kako izgleda Cassina ulica i njeni javori nije centar našeg interesa. Ipak, kao čitateljima pokazana nam je i ta slika, i to na način puno zanimljiviji i poučniji od običnog nabrajanja.

Naravno, stil pisanja nije jedini atribut koji ova autorica i prvi nastavak posjeduju, ali odlučila sam se u ovoj recenziji usredotočiti isključivo na stvar koja mi je do sada predstavljala problem, kako bih vam mogla dočarati što je to što me konstantno mučilo.

Možda ćete tvrditi da pretjerujem i da ti blaženi opisi nisu temelj na kojem bih trebala bazirati svoju odluku da nešto volim ili ne, ali uvjeravam vas da jesu. Condie dokazuje da se stvari mogu izvesti drugačije i uspjela me pridobiti svojim pisanjem više nego S.Collins i V.Roth zajedno. Da budemo načisto, Condie nije jedina autorica koja koristi ovakav stil pisanja, ali u ovom žanru je jedina na koju sam ja naišla.


Jedva čekam pročitati sljedeći nastavak u ovom serijalu i pozivam vas da i vi date ovoj knjizi priliku. Stvarno je vrijedna vašeg vremena.


Vaša Rose :*





3 komentara:

  1. Auuuu svaka čast. Ja sam ovu knjigu čitala još daaavno prije par godina i bila mi je dosadna za umrijet xD

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ahahahah, jesi pisala o njoj? Bilo bi super usporediti te dvije recenzije, mislim da bi ispala prava komedija :D

      Izbriši
    2. Pošto tada još nisam pisala opširne recenzije, napisala sam samo ovo https://www.goodreads.com/review/show/174124103?book_show_action=false
      Čitala sam je još prije četiri godine hahah

      Izbriši