srijeda, 17. kolovoza 2016.

Review/ recenzija: Melody Anne: Billionaire Bachelors/ Milijarderova pobjeda, Milijarderov ples, Milijarderova ljubav




Welcome back, everyone! For today's pleasure I recommend you to make some coffee and buckle up. It's gonna be a bumpy ride.
Don't say I didn't warn ya.

I will be writing about three novels from Billionaire Bachelors series by Melody Anne, The Billionaire Wins the Game, The Billionaire's Dance and  The Billionaire Falls (written in 2011). There are 4 more books in this series that I didn't read for the reasons I'm about to explain. You can always find the details on Goodreads.



I'm going to do something bad right now. I've never dissected a book so mercilessly before as I'm about to do with these three. But the thing is, those three were the worst books I've read this year and I owe to you and to myself to explain why.

Let's start with the characters. 
First of all, Josepha Anderson, the father of the three protagonists and the head of Anderson family, is the person who indirectly initiates the events by directing the characters in certain direction. Nevertheless, every dialog that he makes part of it's about him wanting to marry his sons and have grandchildren. Every one of them. That man never speaks about anything else!
The Anderson boys, the protagonists of the three novels in fron of us, grew up as a part of an amazing family, never have survived some traumatic event or family drama, were surrounded by the perfect kind of love and witnessed the exemplary love between their parents. Yet, all three of them seem to be afraid of love and can't be a part of a normal relationship. For me, that's a bunch of bulsh** and I'll tell you why. Every character (male or female), to be three dimensional and credible, needs a background story that makes them who they are and fuels their false believes. Through the story we see that character struggle because of those false believes and ultimately, we see them realize it was wrong the whole time (I didn't make this up, people, this is where I found it: Jami Gold and Writer's Digest). That is why, usually, the characters are fighting some "demon from the past" (e.g.C.Grey survived being a victim of a drog abusing mother and a pedophile woman latter in his life. No wonder he thought he can't love. He didn't know what love was.). Considering the perfect past the Andersons have had, I was constantly asking myself why would they feel like they obviously felt? The reason the three of them offered for their behavior was something like "I was so stupid" or "I saw so many dysfunctional marriages so I thought mine would be the same". Well, every day I read about people dying in traffic, but I still walk the streets. What justifies their behavior? Nada.
Next, the whole Anderson family, and every other character for that matter, is an image of a pure perfection: faithful, generous, loving, honest...That makes them predictable and boring. 
Another thing, the dialogues between the characters are almost nonexistent so we can't really see the growth in their relatinoships. We're only served with the information how he or she has changed and that should make us think that that character has magically become the one who deserves to be loved. Not by me, you can forget all about that. Oh, and let me just say there are no descriptions of emotional state of mind. We get to know that "she feel so much about him", but never find out what that much even means. The sex scenes, the ones who are normally the most emotional, are described from the physical perspective, what they do, not how that makes them feel. It make the novels superficial.

And I'm not done yet. Let me say a thing or two about the writing style.
We get to read about the death of their aunt in the first novel. I still do not understand why. There has to be a reason for every sentence to be a part of the book, and why exactly did she put that scene in the book? Don't ask me. (It may be important for other sequels after the third novel, but it still looks out of place the way it was described in The Billionaire Wins the Game.)
The dialogues are all the some, as I've already mentioned. Those people really have nothing to say. Not one thing, but to whine about how they love or don't, how they want grandchildren, how they want or not to get married. Seriously, WTF?
The novels are written from the omniscient third POV, so we (sometimes) continue to jump inside of the heads of more than two characters per chapter. Third POV is actually not a wrong thing to do, but I don't prefer it because it makes difficult for me to identify myself with the characters and feel what they feel.

I will stop here and ask you what do you think? Do you mind the same things as I do or do you think I'm out of the line here with all those "flaws" I was able to find? Let me know. I'll be waiting.

Your Rose :*







Pozdravljam vas sve na početku jednog zeznutog posta :P . Skuhajte kavu i vežite pojaseve, cuz it's gonna be a bumpy ride. 
Da ne bude kasnije da vas nisam upozorila :P

Danas vam pišem o tri romana autorice Melody Anne: Milijarderova pobjeda, Milijarderov ples i Milijarderova ljubav, iz njezina serijala Milijarderi neženje, koji u originalu ima čak 7 nastavaka, a kod nas su za sad prevedena 3 spomenuta. Knjige su u prodaju dostupne od lipnja 2016., u izdanju Večernjeg lista.




Izmasakrirat ću ih. Priznajem. Već stvarno dugo nisam to nekom romanu/romanima napravila (ne sjećam se zapravo kad zadnji put jesam), ali ovaj serijal službeno proglašavam najlošijim štivom koje sam ove godine, a možda čak i dulje, pročitala. Takvi žalostan zaključak dužna sam pažljivo opravdati pa dozvolite da objasnim zašto.

Najprije želim upozoriti da moja "negativna" recenzija ne znači da vrijeđam autoricu ili njene čitatelje, da se izrugujem ili ju mrzim. Ako ste od onih koji će mi zamjeriti što o ovim knjigama nemam visoko mišljenje, možda je bolje da prestanete čitati. Da, mogla sam izabrati da ne recenziram ove romane, ali zašto bih? Ja cijenim svako mišljenje, pa očekujem da drugi cijene moje. To je fer, korektno i civilizirano, a na ovom blogu vrijedi pravilo da se međusobno poštujemo i uvažavamo i što drugi vole, a još više ono što ne vole.


Počet ću od likova. Našla sam online članak koji najavljuje izlazak ovih romana i u njemu autorica skreće pozornost na psihoanalitički pristup likovima. Priznajem da kad sam pročitala taj dio, pomislila sam da ona i ja mora da nismo pročitale iste romane. Najviše me pri tome zasmetala tvrdnja da "autorica psihoanalitički pristupa svakom liku..." i "...pokazuje širok raspon emocija...". A zašto mi se to nikako nije sviđalo? Da to objasnim, moram skrenuti pozornost na nekoliko točaka.

Lik Josepha Andersona, oca glavnih muških likova i glavu obitelji Anderson, susrećemo kao onoga koji iz pozadine pokreće radnju, a svaki i pritom stvarno mislim svaki dijalog u kojemu on sudjeluje ne govori ni o čemu drugome negoli o tome kako jedva čeka da se njegovi sinovi ožene i podare mu unuke. Konstantno. U sve tri knjige.

Sinovi Anderson, svi redom, Lucas, Alex i Mark, odrasli u toplom domu, nikad nisu preživjeli ama baš nikakvu životnu dramu ili traumu, uzor su im roditelji čija je ljubav stvarno klišej, koliko je savršena, imaju problema s povjerenjem u veze i ljubav. Reći ću vam zašto je meni ovo vrhunac gluposti i razlog zašto sam odmah sposobna zatvoriti knjigu. Lik, da bi bio trodimenzionalan i vjerodostojan, mora imati pozadinsku priču koja ga potiče na njegova kriva uvjerenja (To nisam ja izmislila ljudi moji. Evo nekoliko zanimljivih članaka o toj temi: Jami Gold i Writer's Digest) . Ta kriva uvjerenja razlog su zapleta koji mi pratimo i ona su na kraju promijenjena kada taj isti lik shvati da su pogrešna. Iz tog razloga većina likova (muških i ženskih) se u romanima  bori  s "demonima iz prošlosti". To je logično jer njihov karakter nečime mora biti potaknut, a ponašanja izazvana (npr. C.Grey ima problematičnu prošlost, iskustva s pedofilkom i majkom drogerašicom. Nije ni čudo da se boji veza. Sljedeći primjer, S.E.Phillips i likovi iz romana Slaba na heroje. On pisac, ona propala glumica, oba razočarana životom i s temeljem za sumnju. Ovo su romani koji su mi prvi pali na pamet pa sam ih zato spomenula.) S druge strane, gospoda spomenuti Andersoni nemaju apsolutno nikakvog temelja da se boje veza osim onoga autoričinog "zato jer ja tako kažem". Kad se u romanima preobrate i shvate da vole svoje žene, jedino obrazloženje je "bio sam glup" i "vidio sam da tuđe veze propadaju pa sam mislio da je i moja". Ozbiljno? Pa ja svakodnevno čujem da ljudi stradavaju u prometu pa i dalje izlazim na cestu. Te likove apsolutno ništa ne opravdava i nemaju razloga biti takvima kakvi jesu. 
Cijela obitelj Anderson i svi drugi likovi koji se pojavljuju u romanima, ne da su ocrtani crno-bijelom tehnikom, nego su potpuno "bijeli", savršeni. Vjerni do groba, bogati, velikodušni humanitarci. Predvidivo i zato dosadno. Tri knjige na isti kalup. 
Nadalje, većina knjige nam je prepričana i između likova postoji jako malo dijaloga pa se uopće ne vidi razvoj njihova odnosa. Jednostavno nam se servira kako joj je on ili ona s vremenom nekome prirastao srcu jer je ovakav ili onakav. Razlog je opet samo to što u knjizi tako piše.
Pravilo pokaži, ne govori, tu ne vrijedi (o tome sam pisala ovdje). Uobičajeno opisivanje emocija u ovim knjigama je: "Preplavila ju je mješavina osjećaja koja se izmjenjivala s njezinom pozornošću" (Milijarderov ples, str.20.). Okej, ali mješavina kojih osjećaja? Najemocionalnije scene, poput seksa, opisivane su potpuno s fizičkog gledišta, to jest, onime što likovi osjećaju tijelom. Od emocija ni e. Nema uključenih svih osjetila, a to dovodi do površnosti.
Da se vratim na početak i nadovežem na citate iz članka. Koja psihonalaliziranja likova ako su svi isti? Koji raspon emocija ako jedva da su izražene? 

Dalje, stil.

Scena s tetinom smrću koju je Melody uvrstila na kraj prve knjige? Čemu to služi u knjizi Milijarderova pobjeda? Svaka rečenica koja je napisana mora imati opravdanje zašto se u knjizi nalazi. S ovom je vjerojatno autorica namjeravala unijeti malo "loših vijesti" u knjigu jer su sve do onda imale apsolutno sretan završetak.
Dijalozi uvijek o istome: brak i djeca. Stvarno se nema o čemu drugome čitati. O autorici kažu da "voli pisati o lijepim i snažnim poslovnim ljudima i korporacijskom svijetu" (s korica sva tri romana). Piše o korporacijskom svijetu? Što točno? Jedino što je napisala je to da se  tvrtka Andersonovih bavi preuzimanjem drugih firmi, posjeduju farme, bave se dobrotvornim radom i slično. U knjizi stvarno nema nečega za što bi čovjek trebao biti stručnjak da opiše. Prema tom opisu očekivala sam neke poslovne zaplete koji će komplicirati ljubavne veze među likovima. Nema ni toga.
Ponavljanje istih fraza i riječi u istom odlomku. Roman zbog toga gubi na ozbiljnosti i ostavlja dojam kao da je autorici falilo riječi, a to pak znači da nije dorasla izazovu koji si je postavila. Kad bilo što pišete (čak i obični esej u školi), ispravljač će vam uvijek podcrtati i izbaciti dijelove koje repetirate, a mogu se izreći na drugi način.
Sveznajući pripovjedač, te skokovi u POV-u pridonose samo još manjoj mogućnosti poistovjećivanja s likovima. Kad se to još događa unutar poglavlja- katastrofa! (Ni ovo nisam izmislila, link je ovdje). Znak je to da se pisac muči s dočaravanjem radnje s gledišta jednog lika pa si pomaže na sve dostupne načine. Ovdje da naglasim da korištenje sveznajućeg pripovjedača nije pogrešno, ali sa sobom povlači točke koje sam nabrojila. Meni je toj najneomiljeniji način pisanja baš iz navedenih razloga.
Dijaloge između muških likova očigledno je pisala žena jer su previše sentimentalni i neprirodni: "Sine, prestar si da te nalupam po guzi." sin ima 32, a otac oko 50 godina. Tko tako razgovara? Ja sam se sva naježila. 

Sve u svemu, već od prve stranice vidjela sam da nešto ne štima, ali za potrebe recenzije pročitala sam sva tri romana. Ipak, kad sam jednom počela obraćati pažnju, uporno sam nalazila razloge zašto smatram ove knjige "lošima". Ako ste čitali ove romane i sviđaju vam se, ne dajte da vas ovaj post razljuti ili oneraspoloži. I ja sam naišla na neke pozitivne recenzije, što je samo znak da svatko ima pravo na svoje mišljenje. Neću reći da ne preporučujem ove knjige, jer tko sam ja da vas odgovaram od nečega u čemu biste možda uživali? Ali pozivam vas da svoje komentare podijelite s nama pa i vi i ja možda u njima otkrijemo nešto novo što nam je uspjelo promaknuti.

Do ponovnog čitanja, puse vam šalje



Rose :*




Broj komentara: 10:

  1. ""Sine, prestar si da te nalupam po guzi." sin ima 32, a otac oko 50 godina. Tko tako razgovara? Ja sam se sva naježila. " ti si se naježila a ja pišam od smijeha :D
    Odlično napisana recenzija ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tenkju veri mač :P
      To je ono kad ne znaš dal' od jada da se smiješ il' da plačeš XD

      Izbriši
  2. Odlična recenzija kao i uvek ❤
    Pročitala sam sve tri knjige i obolela od šećerne bolesti 😊 Nisu mi bile loše knjige,al brate ne pamtim kad sam nešto ovako sladunjavo čitala 😊
    Ja sam više za kinky fuckery hahaha 😉

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala! :*
      Hahahahah, posebno se slažem s ovom tvojom zadnjom rečenicom! :P

      Izbriši
  3. potpisujem sve,ne znam kad sam nesto losije procitala..prica je potpuno ista u prve dvije knjige,u trecoj je cak nesto drugacije,kao mark od pocetka prizeljkuje tu ljubav,ne odupire joj se toliko ko ovih dvoje..al sve u svemu,apsolutno prelose:/

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala na podršci, znači da si ipak nisam samo zamislila tu (ne)kvalitetu :P

      Izbriši
  4. Odlicna recenzija....nisam ih procitala...ali mislim da cu propustiti mjesto nekoj koja me vise privlaci...

    OdgovoriIzbriši
  5. A koliko samo ima visoki rejting na GR i Amazon :D
    Nekako u posljedne godine sve se promenilo,ne valja to(tako mislim),kad vidis rejting pomislis da je knjiga ludilo,na kraju nista :D
    Najbolje je citas sinopis,i ukoliko dopada ti se sinopis i zvuci ti zanimljivo,onda procitaj knjigu,instikt za dobru knjigu :)
    Interesantna Recenzija :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Vidjela sam rejting i stvarno sam se začudila. Ali svaka knjiga nađe svoju publiku tako da su ocjene ipak valjda nekakva zlatna sredina.

      Izbriši