četvrtak, 23. ožujka 2017.

Review/recenzija: Julie Murphy: Dumplin'/Gospođica Knedlica

😉😉😉Recenzija na hrvatskom nalazi se ispod recenzije na engleskom. ❤



I'm just gonna start this review by being a little brat and say that I don't like the covers of this book. They make me think the book's about an old opera singer. Ha ha.
Well, it's not. 
Down below, in the Croatian review, you can see the covers our publishers chose, and they're sooo much better. If nothing else, at least we know there's no opera singer involved 😉
Today I'm writing about Dumplin', a young adult novel by Julie Murphy. 


Willowdean is more than aware of her looks and she's fine with her extra pounds. She's OK with never being a bikini model and no matter what others say, she's happy looking like she does.
That is, until she falls for Bo. And until he falls for her too. While being with Bo, Will becomes conscious of all of her imperfections and can't understand why a perfect guy like Bo would ever be with a overweight girl like herself.
With every intention of proving to herself and others that she has every right to be called beautiful, no matter the way she looks, she enters Miss Clover City beauty pageant.
But along with Will, a few other girls enter too, and every one of them is in a way different and unique in their physical appearance. Turns out they only needed somebody to inspire them, and Will was just the girl for the job.
 

The characters of this novel put the old saying "The beauty is in the eye of the beholder" (Plato) on a test. The definition of obesity and thinness will always vary depending on multiple factors, the almost completely subjective criteria of the person asked being the most important of all. Only a few of us would go and calculate our IBM (if you feel brave enough, you can do it here) or think whether it benefits our health, before putting something tasty into our mouths. We all judge from the perspective of what we think it's right.
 
This novel takes us into the world of a young girl who has enough self-assurance to live a life where mean comments don't hurt her or make her feel down. For me, she's a real heroine, and it's because she stands against the socially inflicted rules that could easily destroy even the most self-confident of us.
 
In Dumplin', the one who represents the society at its worst, is Wills mother. God, that woman kills my mood like a pro! I understand that parents react with welfare of their child first on their mind, but bad moves are sometimes made even with the best intentions behind them. And that doesn't make them excusable. The way Will's mother behaves, makes me think about her priorities, I'd even say, her feelings.
 
After Will enters the pageant, does she help her? Does she root for her? Support her?
I don't think so.
I've found some scenes where she declares her love only when Will helps her look good.  For me, that's an ultimate villain of this story.
 
 
Willowdean starts doubting herself and her beauty in a moment of greatest weakness, while spending time with the boy she likes, but still, she keeps fighting. Her goal is to prove that perfection is a matter of opinion, and everybody deserves to be nominated.

In the end, Will gets to prove her point. She gets to prove we're all beautiful in our own way, the thin and overweight, tall and short, we're perfect just the way we are. Her doing that also makes us proud to be who we are. It makes us be happy while looking at the mirror even though there are those details we would maybe, just maybe, one day want to change.

I'm not the one to justify the state of obvious obesity and I'll never claim it's good to be so skinny all the bones are showing, but I also wouldn't say this book is about looks. I'd say the point is to demonstrate how even the properly and decently stated opinion on somebody's physical appearance can have the wrong consequences. Here, again, I'd offer Will's mother as an example.
It's often forgotten that our expectations don't always align with those of others, but that those too are worth of our attention, understanding and support. Especially if we're talking about children and young people.

Dumplin' is a story of friendship, self-questioning and bravery. It's a story about growing up. I would recommend it to all of the young and older people who know the feeling of being different. You're awesome!

Rose
 
 
 



Priznajem, ovoj knjizi me privukla naslovnica (dok mi je originalna upravo grozna :P)i nisam provjeravala o čemu se točno radi prije čitanja. Da sam trebala čitati englesku verziju, nikad mi ne bi zapela za oko, tako da svaka čast Znanje, odajem priznanje na trudu. Gledajte te plave okice! Pa tko ne bi poželio otkriti što se iza njih skriva?
Danas pišem o romanu Gospođica Knedlica, koji bih svrstala u young adult žanr (12 do 18 godina), ali koji bih preporučila i starijim generacijama jer sam u njemu pronašla nekoliko divnih poučnih detalja.


Willowdean je svjesna svakog kilograma viška na svom tijelu i sasvim se dobro nosi s njima. Jasno joj je da nikad neće biti mršavica, niti se to uopće trudi postati. Voli sebe i svoje tijelo.
A onda se zatreska u Boa i on se, kojeg li čuda, zatreska u nju. I sva ta samouvjerenost odjednom pada u vodu.
Dok ju on ljubi, Will je svjesna svog sala i svoje debljine pa odjednom gubi tlo pod nogama. Kako bi zadržala kontrolu nad svojom životom, dokazala se sama sebi i svima koji je čudno gledaju jer je drugačija, Will se prijavljuje na natjecanje ljepote Miss Teen Blue Bonnet. Ali Will niti ne sluti da će postati uzorom nekoliko posebnih djevojaka kojima je Willina hrabrost potaknula njihovu vlastitu. 
 

Likovi ovog romana izazivaju onu dobru staru Platonovu: "Ljepota je u očima promatrača". Mršavost i debljina izazivat će polemike dok je svijeta i vijeka zato što svatko od nas ima vlastite kriterije oko toga koliko je to predebelo i kako izgleda premršavo. Rijetki od nas se zamaraju računanjem indeksa tjelesne mase (što možete, ako se osjećate hrabro, napraviti ovdje), razmišljamo ide li nešto u korist našem zdravlju prije nego što to strpamo u usta i svi sudimo prema vlastitim shvaćanjima i razmišljanjima. Objektivnost je često puta samo fantomski argument kojim sami sebe zavaravamo.
U ovom romanu ulazimo u svijet mlade djevojke koja ima dovoljno samopouzdanja da živi ispunjen život, a heroinom ju smatram jer se tako mlada uspijeva sama boriti protiv društveno nametnutih pravila kojom ju okolina ugnjetava. 
U Gospođici Knedlici, društvo prvenstveno utjelovljuje njezina majka- žena koja mi je dizala tlak sa svakim pojavljivanjem. Shvaćam da je roditelju dobrobit djeteta uvijek na prvome mjestu, ali loši koraci se ponekad poduzimaju upravo s dobrom namjerom, što ih automatski ne čini opravdanima. Primjer toga, jasan kao dan, je Willowdeanina mama. Ona Will želi dobro, ali ponašanje joj je u potpunoj suprotnosti s namjerama. 

"(...)Toliko toga propuštaš." Korakne prema meni. "Dečke i izlaske. Takve stvari."
Prijeđem rukama po licu. "Ma ne mogu vjerovati. Evo ti jedna vijest, mama: muškarci neće riješiti moje probleme."

 
"Knedlice, volim te. I nadam se da ću se moći tobom ponositi."
 
"Vrijeme je za polazak. Bit ću u autu", objavi. Potom nagne glavu ustranu. "Tvoja kosa. Lijepo izgleda."
 
Uz gornje izjave dotične žene, reći ću samo još ovo: kad se Will prijavi za natjecanje, njezina majka prstom ne mrdne da joj pomogne.
Koja to vrsta roditelja traži od djeteta da u nečemu pobijedi kako bi se njime mogla ponositi? Kakva majka će djetetu reći da ga voli samo zato jer je ono napravilo nešto što ide isključivo njoj u korist? Za mene, taj lik je izvor većine problema s kojima se Will kroz roman bori.
 

Willowdean počinje sumnjati u sebe u trenutku slabosti, kad se zaljubi, ali unatoč tome, i dalje se nastavlja boriti. Ona ima cilj dokazati da je savršenstvo trivijalna stvar, a svatko zaslužuje priliku. 

Djevojke koje se prijavljuju moraju se dovoljno ponositi sobom da misle kako se zaslužuju natjecati. Ta vrsta nepokolebljivog samopouzdanja izaziva mi nelagodu. 
 
Ne zaslužuješ pobijediti ni u čemu niti sudjelovati u bilo kakvom izboru sve dok se ne potrudiš.
Kad bi barem postojala nekakva čarolija kojom bih mogla premostiti ponor između osobe kakva jesam i one kakvom bih voljela biti.
 
Postoji to nešto u kupaćim kostimima što te nagoni na pomisao kako moraš zaslužiti pravo da ih nosiš. A to je pogrešno. Zbilja, kriterije je jednostavan. Imaš li tijelo? Onda lijepo na njega navuci kupaći.
 
Možda zato što ne moraš uvijek pobijediti na izboru ljepote da bi nosila krunu.
 
Izabrala sam gornjih nekoliko rečenica kao sažetak Willowdeanine priče, od njenih sumnji do uspjeha. Will se uspijeva izboriti da dokaže vrijednost i dostojanstvo svake djevojke, pretile i premršave, pomalo čudne i one konvencionalno lijepe. Njezina pobjeda da to dokaže, pobjeda je sviju nas koji, kad pogledamo u ogledalo, ne možemo reći da smo u potpunosti zadovoljni, ali koji smo ispunjeni u dovoljnoj mjeri da volimo sami sebe. 
A samo tako možemo zaista sretno živjeti.
Iako sama ne podržavam ekstreme poput očigledne pretilosti ili izrazite mršavosti, mislim da poanta ove knjige uopće nije u tome kako netko izgleda. Mislim da je tu poanta u odnosu okoline prema ljudima koji se po bilo čemu ističu. Rekla bih da je autorica željela pokazati kako lijepo upakiran i naočigled pristojan komentar zapravo može nanijeti više štete nego koristi. Lik koji mi ponajviše upada u oči kao savršeni primjer te tvrdnje je, naravno, Willina majka, u čijoj osobnosti sama prepoznajem poveći broj ljudi. Često se zaboravlja da naša očekivanja nisu očekivanja drugih, a da ta tuđa zavrijeđuju našu pažnju, razumijevanje i podršku. Pogotovo kad se radi o djeci i mladima.
Gospođica Knedlica priča je o prijateljstvu, nesigurnosti i borbi za prihvaćanjem, o svemu što čini odrastanje, a preporučujem ju koliko mladima, toliko i onima koji su te dane prerasli, ali još uvijek im se u mislima rado vraćaju.

Rose



 

Nema komentara:

Objavi komentar